PERIVOJ VLADIMIRA NAZORA

Zadarski najveći perivoj je Perivoj Vladimira Nazora, nekad Perivoj Blažeković. Nastao je na bivšoj gradskoj utvrdi Forte veličine oko 5,5 ha. Utvrda je podignuta na mjestu gradskog predgrada - Varoša u šesnaestom stoljeću po nacrtu i pod nadzorom mletačkog generala Sforze Pallavicina. U njoj je sagrađeno više vojarni, skladišta, barutana, te cisterna.

Perivoj je podignut od 1888-1890. godine zaslugom austrijskog namjesnika za Dalmaciju Dragutina Blažekovica. Blažekovič je rođen u Osijeku, porijeklom iz plemičke obitelji. Po završenu školovanju u kadetskoj školi u Grazu, započeo je vojnu službu. Godine 1886. imenovan je vojnim zapovjednikom Dalmacije. U borbi narodnjaka i autonomaša oko uvodenja hrvatskog jezika u urede, podržavao je politiku Narodne stranke. Kad prijedlog nije bio prihvaćen dao je ostavku i po vlastitoj želji umirovljen. Ostatak života proveo je u Celovcu.

Dakle, perivoj je podignut 1890. i nazvan Vojni perivoj. Iako je bio otvoren za javnost bio je i dalje pod upravom vojske. Da bi zadržala pravo vlasništva nad utvrdom odnosno perivojem, vojska je zatvarala perivoj za javnost jedan dan u godini, obično u proljeće. U novinama bi bilo objavljeno da se zatvara zbog vojne vježbe, ali to je vjerojatno bila dobra prilika da se detaljno uredi pred kretanje vegetacije.

Kako je iste godine Blažeković umirovljen, a nakon tri godine umro, njemu u čast perivoj su nazvali Perivoj Blažekovic. Htjeli su to učiniti odmah po njegovom umirovljenju, ali sačuvano je njegovo pismo u kojem to zabranjuje. O podizanju perivoja svjedoci kamena ploča koja i danas postoji, iako malo oštecena, a na njoj piše:

Dieser Park wurde von
den k : k : k Truppen
unter werktätiger
Aushilfe der k : k : Forst-
inspection aufgelegt
1888-1890

Što znači: Ovaj perivoj su podigle carske i kraljevske trupe, pod djelotvornim nadzorom carsko-kraljevske šumarske inspekcije, 1888-1890.

Ta je ploča izvorno bila postavljena u dnu polukružnog ograđenog prostora, kao što se vidi na sačuvanom nacrtu. Još jedno spomen obilježje nalazilo se na dnu aleje u južnom dijelu perivoja.

U perivoju su uređene staze obrubljene kamenom pješcenjakom i veprinom, postavljene su klupe i rasvjeta. Po nacrtu iz 1906. god. parter je bio bogato posaden, a iz novina se doznaje da je u njemu postojala bogata kolekcija ruža. Aleje cempresa još su i danas vidljive, kao i stoljetni borovi, te neke druge vrste. Jedino su lovori vremenom iz grmova prerasli u velika stabla i poceli dominirati perivojem, te pomalo cvjetni parter prekrili gustim sklopom krošnji. U Dalmaciji se od perivoja i traži da budu što sjenovitiji, kako bi u ljetnim mjesecima pružali zaštitu od ljetne žege.

U perivoj se ulazilo kroz nekadašnje ulaze u utvrdu sa zapadne i istočne strane. Kako je utvrda bila nekad okružena obrambenim kanalima s morem, te morskom obalom, perivoj su zvali i "Zeleni otok". Istočni kanal je zatrpan prije otvorenja perivoja, dok je zapadni, između bastiona Grimani tj. Gradskog perivoja i Fortea tj. Perivoja Blažeković još postojao.

Godine 1909. u perivoju su otvorena nova, sjeverna vrata koja su omogučila lakši prilaz perivoju, a otvorena su jer je tu izgrađena nova prometnica. Tada je perivoj dijelom preuređen i izmijenjen je raspored staza u tom dijelu. Blizu ulaza je napravljen ribnjak s vodoskokom u sredini.

Godine 1910. u perivoju je postavljena brončana bista Dragutina Blažekovića na kamenom secesijskom postamentu. Autor biste poznati je zadarski kipar Bruno Bersa. U perivoju je postojala i bista cara Franje Josipa, ali nažalost, obje su biste uklonjene u doba talijanske vlasti i nisu sačuvane do danas. Dolaskom Talijana na vlast perivoj je prestao biti pod vojnom upravom. Vojna cisterna je uređena, pa je od tada služila i za javnu upotrebu.

Još u doba austrijske vlasti na mjestu stare vojarne je napravljena nova, veća, odvojena od perivoja zidom. Iako je perivoj bio pod upravom vojske, žene Zadra su se pobunile protiv gradnje vojarne, bojeći se za budućnost perivoja. Visoki časnici su ih morali uvjeriti da će on biti maksimalno sačuvan.

U doba talijanske vlasti, pred Drugi svjetski rat, kroz utvrdu je probijen kolni prilaz vojarni, tako da je južni dio perivoja ostao odcijepljen. Unatoc znatnim oštečenjima od bombardiranja tijekom rata, perivoj je ostao sačuvan do danas u nepromijenjenoj veličini, zahvaljujući tome što je na utvrdi. Nakon rata je obnovljen, a 1968. godine je proglašen spomenikom prirode.